Božanski orko

Dragi čitatelju,

Pred nama je neobična priča o događajima koji djeluju kao neko pretjerivanje, no sve je tu teško prihvatljiva istina. Kako u Pazinu, gdje se radnja odvija, većina ljudi govori čakavski, ova dogodovština je prevedena na standard, e da bi bila razumljivija širem nečakavskom puku. Ali nedosljedno. Ponegdje se i tu nađe natruha lipe čakavštine, ali nije ništa egzotično poput one više puta citirane prigode "di su Franininom zrmanu orki, štrige i štriguni ruvinali pola hektra trukinje, aš su si šli popit, sost i tancat tamo". Nič takovega, vero.

***

Pipo je bio čovjek po svemu poseban. Osim nesebične ljubavi prema roštilju i lošem jeftinom pivu, volio je on malo jače, tamnoputije i dlakavije žene, poput njegove Koviljke, thrash metal i povremeno narodnjake. Nadimak je dobio tako što su mu roditelji bili duboko uvjereni u panslavizam pa su ga tako nazvali Slaven. Na jednom finom tulumu se neki šaljivdžija upitao kako bi njegovo ime bilo u ženskoj verziji i cijela je družina zaključila da je žensko od Slaven svakako slavina, pa je tako od slavine do Pipa bio kratak put asocijacija. Pipa to nije ni najmanje smetalo, premda je povremeno znao ljudima reći da stvarno postoji i ime Slavica, no činilo se da to baš ni na koga ne ostavlja dojam kao nekakav argument koji bi parirao njegovom podosta vodoinstalaterskom nadimku.

Visok, mršav i plavokos, s cvikerima metalnih okvira ostavljao je na prvi pogled pomalo činovnički ili svećenički dojam, no izgled je varao: u njemu je gorilo neustrašivo srce krsnika, borca protiv iskonskog zla i sila tame. U tom srcu nije bilo mjesta za drugo nego tek par stvari koje su mu oduvijek bile najdraže: borba protiv spomenutih sila tame, huligansko odlaganje krastavaca na nemoguća mjesta i, dakako, sport.

Bio je on strastven navijač i već je dvije godine imao zabranu dolaska na vaterpolo i plivanje jer su ga više puta ulovili kako baca bengalke u bazen, uznojen i raščupan, a od predanog navijanja majica mu je bila isproljevana pivom i opredmećena kečapom od hot doga. Pipo nije volio semf, ali kobasice je ljubio tako strastveno da bi nerijetko krastavac, kojeg je uvijek nosio sa sobom, zamijenio za još jednu hrenovku. Neki ljudi su tu njegovu sklonost kobasicama i krastavcima gledali s podozrenjem i često bi ga pitali ide li na gay pride, na što je on uvijek odgovarao da zašto ga to pitaju.

Krsnici su najčešće posve neupadljivi i pomalo pomaknuti. Jedna Pipova kolegica je vremešna gospođa od kojih devedesetak godina, koja po cijeli dan s prozora gleda na ulicu i svojim posebnim čulima prati kretanje vampira, vukodlaka, štriga, urečljivaca i drugih natprirodnih bića, koja se vrlo vješto znaju prerušiti u ljude. Iz nekog razloga mrzila je bilje, posebno drveće, što govori da neki ljudi starenjem postaju čangrizavi šajseri i sramotni mizoarborici.

Postojala je jedna vrsta orka kojima nisu u potpunosti nestajali rogovi kada bi se pretvorili u ljude i njih su krsnici i raspamećena rulja s bakljama, kukama i motikama vrlo brzo istrijebili. Tipičan primjer evolucije na djelu, što god o tome mislili razni ravnozemljaši, teoretičari zavjera i slični neuki i nazadni odvratnici. Utoliko, Pipo se susretao samo s vrlo vještim i najčešće po život opasnim nadnaravnim bićima i katkada bi tek pukom srećom izvukao živu glavu, no držao se on uvijek njemu dragih stihova: "I kolcem i lancem i bokserom u glavu", što mu je, uz izjavu njegovog još živog stogodišnjeg mentora da se u životu sve može postići uz divljaštvo i nasilje, podosta pomagalo u preživljavanju.

Jednog dana našem je krsniku došao e-mail u kojem ga neki tajanstveni kolege pozivaju u Pazin, jer im treba pomoć. Kako je Istra, kao što to svi dobro znademo, Terra magica, jasno je da tamo krsnici rade u duplim smjenama u borbi protiv orka, štriga, urečljivaca i sličnih bića, a lovcima na vampire je već dodijalo ubijati Juru Granda, jer taj je zubati momak iz Kringe bio postojan kao korov. Koliko god puta ga ubili, on bi se iznova vraćao.

Poziv u Pazin je Pipu djelovao posebno privlačno jer su spomenuli da se tamo održava turnir u vaterpolu, a, kako smo već spomenuli, vodeni sportovi su mu posebno bili prirasli srcu.

"Ha, vatrepolo. Od toga je za navijanje bolje samo sinhronizirano plivanje. Ljupki dodir privlačnih svetova, sporta i sofisticirane erotike."

Usprkos činjenici da je tu misao procijedio u nepostojeći brk izuzetno tiho, u autobusu u kojem se u tom trenu nalazio su se putnici odmaknuli od njega, a neki od njih bi se i okladili da su mu u očima vidjeli sjaj rasnog seksualnog manijaka ili kakvog drogoljuba. Nije pomagalo ni to što je iz džepa nehajno izvadio neoguljeni sirovi krastavac i zamišljeno ga žvačući željno zurio kroz prozor, tiho pjevušeći "Neka pati koga smeta".

Kada se vratio kući, ne gubeći vrijeme Pipo je u ruksak stavio nekoliko bengalki, par krastavaca, nešto odjeće i oružja pa se uputio u tu magičnu zemlju, milovanu bogatim okusima, mirisima i lijepim ženama.

Sjeo je u svoj vremešni Renault i za par sati se našao u Pazinu. Nazvao je odmah Škurog, kako mu se predstavio momak koji mu je poslao pismo, i pričekao ga u popularnom kafiću Sax, razgovarajući s domaćim življem o utakmicama, ispijajući neko fino strano pivo i nakrcavši juke box biranim Rammsteinima, Maidenima, Slayerima i Barunima. Neobično za navijača, Thompsona nije volio, jer se u pjesmi "Lijepa li si" ne spominju ni Međimurje ni Hrvatsko primorje, dijelovi Hrvatske od kuda je njegova obitelj. To ga je, kao ostrašćenog patriota, jako smetalo. U trenu dok je naručivao rundu, pjevajući: "Srce mi gori...", za šankom mu se priključi visok, snažan, tamnoput muškarac srednjih godina.

"Ćao. Ja sam Škuri, Slavene."

"O, živio", pruži mu ruku Pipo. Zovi me Pipo. Dakle, ti si me zvao?"

"Aha. Što ćeš?"

"Pivo."

"Ok. Onda ću i ja."

Škuri sjedne za stol i Pipo mu se pridruži. Mirno stali su pijuckati svoja pića i razgovarati o sportu, kada u Sax uđe mladić koji je hodao unatraške i nekako čudno gledao. Sa suzama u očima naručio je pašaretu, lokalno jarkocrveno bezalkoholno piće i sjeo shrvan, žaleći se zabrinutim prijateljima na nesretnu sudbinu i kletvu nekog urečljivca koja ga je toliko unesrećila. Jedan od gostiju izađe iz kafića, kimnuvši na odlasku Škurom. Bio je to onaj momak koji ga je častio pićem čim je ušao.

Krsnici mogu vidjeti nadnaravna bića, koliko god se vješto prerušila, no postojao je i pripravak od hrena i bazge koji je blokirao tu njihovu sposobnost i to čak na desetak dana. Mladić koji je častio Pipa u pivo mu je neprimjetno ulio nešto tog pripravka, kako su mu naručili natprirodni, a Pipo si je mislio kako nikako ne voli te kraft pive, koje imaju okus po svemu, samo ne po pivu. S druge strane, postojao je i izuzetak, volio je pivo s mahunama, ti okusi su mu se dobro slagali. Dakako, nakon što je ispio par gutljaja više nije bio kadar vidjeti natprirodna bića, tako da mu je Škuri djelovao posve normalno.

Te je večeri Pipo odsjeo u malom hotelu Laura, a Škuri se našao s ostalim nadnaravnim bićima i rekao im da mu se čini da je Pipo posve u redu momak. Naime, premda su svi mrzili krsnike, nekako su se njih dvojica našli, voljeli su iste stvari, posebno sport. Ostatak, nekoliko štriga i štriguna i dva ostarija urečljivca su mu rekli neka on njega pripremi, a oni će se pobrinuti da njihovog zakletog neprijatelja snađe sudbina, kako je rekao jedan od urečljivaca, "gora od ma kako gorog".

"A jel se tako reče?", uzjoguni se Škuri. "Pa ne reče se tako, gorog, kakva van je to rič, orko dio, mone?" I Škuri i Pipo su naginjali gramatičkom nacizmu, što je katkada okolici poprilično išlo na živce, no vremenom su se navikli na tu iritantnu osobinu. Nakon što su popili još jednu putnu svi su se pokupili u svoje kuće, pećine i jazbine.

***

Drugi dan su Škuri i Pipo prvo popili kavu pa su otišli do zalogajnice "Nad lipom" i pojeli gulaš od boškarina, poznatog istarskog goveda, s njokima. Pipo je bio oduševljen punoćom okusa i pristojnom cijenom. Nakon toga su otišli do kafića Bunker, gdje su uz biranu new age glazbu popili po rakiju od smokava, čekajući da se skupi društvo. Ubrzo se pojavila ekipa i veselju nikad kraja.

Nekoliko dana su se tako družili i došlo je vrijeme turnira, kojem su se svi iznimno radovali. Potrpali su se u nekoliko automobila, kupili svega što će im trebati te se zaputili prema slapu Zarečki krov, ispod kojeg se spremao taj sportski događaj.

***

Pipo je bio oduševljan prirodom, ljudima i igrom do te mjere da je već u prvih pola sata uzbuđeno podijelio sve krastavce. Društvo ga je pogledavalo pomalo u čudu, ali nije bilo nikoga tko nije uzeo taj neobičan poklon. Pipo i Škuri su cijeli dan pili, jeli sendviče i navijali iz sveg glasa, tako da su se svi osvrtali prema njima. Kada se Pipo išao odazvati zovu prirode, jer pivo ište, Škurom se približi jedan od štriguna.

"I, kakov ti je taj krsnik?"

"Odličan", nasmije se Škuri. "Moj čovik. Vesel je, a more popit ko Pazinska jama."

"Ćemo ga onda, kako smo se dogovorili?"

"Pa ja ga ne bin, nije loš tip."

Na to se mračni štrigun samo namršti i ode do ostatka nadnaravnih. Ispriča im što mu je Škuri rekao i svi se okrenuše prema njemu, nezadovoljni.

"Ča bite, mone? Ča?", naroguši se Škuri, pa se svi odmaknu, jer nikom nije bilo do sukoba s zvjerski divljim i smrtonosno opasnim orkom.

Kada se Pipo vratio, nastavili su s navijanjem i paljenjem bengalki, ali nisu ih bacali u vodu, ipak.

"Odlična ekipa", oduševljeno profrflja Pipo. "Ostavili su srce u vodi."

"Da, da. Izgorili su u vodi. Bile su to jedne teške utakmice", složi se Škuri.

"A, kod vas se veli voda, nije more?"

"Kod nas se reče voda, čak i ako je mineralna."

"Jebenica."

Pogledali su se razdragano i orko raširi ruke.

"Dođi da te zagrlim, ali bez pederluka."

"Podsjeti me da ti ispričam nešto o Merlinu."

"Ši, ši."

Tako su njih dvojica, uznojeni, goli do pasa, zagrljeni zapalili još par bengalki i zaurlikali: "Alealeeee."

***

Počela je padati noć, a prijatelji su pjevali dok nisu sasvim promuknuli. Ekipa je došla do njih i rekla da idu natrag prema gradu. Jedan dio njih je rekao da će oni povesti Pipa, a drugi su rekli da idu sa Škurim, što njega nije smetalo, jer su i onako išli zajedno. Naravno, radilo se tu o pomno smišljenoj diverziji jer je ostatak nadnaravnih čvrsto odlučio riješiti se njima mrskog krsnika. Kada su došli do grada, namjerno su se oni s kojim a je je išao Pipo odvojili, kako bi spriječli Škurog da zaštiti Pipa.

***

Pipo se do ušiju nalio medice, dobrog vina i lošeg piva. Urečljivci i štriguni su ga morali doslovno odnijeti do jame, a kako svaki pripit čovjek teži najmanje tonu, bilo im je nespretno nositi ga po vratolomnoj strmini. On je cijelim putem pokušavao pjevati "Cemetary Gates" od Pantere i nagovarao ostale da mu se pridruže, ali samo su ga mrko gledali i pridržavali da se ne strovali u jamu.

"Ej, ekipica, moram pišat. Stanite malo, kud ste navrli ko da niste normalni", reče naš junak , klateći se i mokreći si po tenisicama.

Družina natprirodnih stane, pridržavajući ga oprezno, jer na nogama je bio nesiguran poput tek rođenog laneta. Zagleda se u njih i zapjeva: "U boj, u boj za narod svoj, u boj, u boj za narod svoj. Alealeeeee."

Kad su napokon došli do jame namučili su se s njim jer je stalno pjevao i htio plivati u mutnjikavom vodotoku. Kako je tih dana bilo dosta kiše, razina vode je bila visoka i nije baš bilo preporučljivo pasti u skoro pa bujicu. Dakako, još je manje bilo preporučljivo biti smaknut od mitoloških bića, ali Pipo je u tom trenu bio daleko od ikakve suvisle prosudbe, što bi narod rekao, nije znao gdje mu je dupe, a gdje glava. Kada su došli do zadnje dvorane jame, jedan od štriguna izgovori inkantaciju na drevnom magičnom jeziku Hajda i na zidu pećine se stvore masivne drvene željezom okovane dveri koje su ne baš s lakoćom otvorili. Iza njih slijedio je hodnik, čiji su zidovi svijetlili zelenkastim sjajem čarolije, a vodio je do velike dvorane, u kojoj su na stol za žrtvovanje polegli Pipa, koji se zagleda u jednu naočitu štrigu, namigne joj i pokuša je uhvatiti za čvrstu stražnjicu. Ona se odmakne i odmjeri ga u čudu.

"Gle ga. Pa koji si ti škifo lik, čudo jedno. Biži ća, ala.", uznemireno reče štriga.

"Ajde, ajde, nemoj tako prema muškarcu koji bi za tebe i u vatru i u vodu. Ma i u litru i vodu. Hoćemo se ljubiti, maco?", Pipo senzualno napući usne, a štriga se odmakne od njega i pogleda ga s negodovanjem.

"Mizoginik", procijedi dvjestopedesetgodišnja djevojka.

"Hipsteruša", nije joj ostao dužan Pipo, na što se ona namršti, jer bio je to pomalo niski udarac.

Potom ga okruže štriguni i urečljivci i zavežu ga za stol. Jedan od njih, držeći u rukama sjekiru vrlo gadnog izgeda, pogleda sve oko sebe vrlo urokljivo, pa krene svečanim, prijetećim glasom.

"Slavene, ti si krsnik, koji si nanio puno zla našem..."

"Čekaj, on se zove Slaven?"

"Tako me zovu samo mama i žena", umiješa se Pipo, motreći sjekiru s podozrenjem. "Jeste primijetili da cure nikada ne prihvaćaju nadimke? Tako moji pajdaši, Rile i Drele u njihovim izvedbama ispadaju Zdravko i Davor, a nitko ih tako ne zove.", zavrti glavom nezadovoljno.

"Hoćeš ti prestat s tim lupetanjem? Ovdje imamo ozbiljno suđenje pred smaknuće, a ti pričaš o pizdarijama."

"Ali stvarno ih zovu Zdravko i Davor."

"Prestani!!!"

U tom trenu im se priključi Orco Dio, kako se stvarno zvao Škuri, koji je u međuvremenu shvatio što se sprema, pa je na brzinu okrutno poubijao ekipu iz svojeg auta i hitro, koliko mu je pijanstvo dozvoljavalo, krenuo za ostalima u jamu.

"Čekajte malo", reče. "Nije to zasluži, ja san sasvim zajeba stvar kada sam ga pozva va zamku. Pa nije Pipo loš čovik, ugodno sam se iznenadi. Evo, tu je već skoro šetemanu dana, pili smo i va Saksu, i va Bunkeru i poli Belića i vavik je bi na visini zadatka. Ni ubi nikega od nas. Voli sport. Obojica smo ostavili srce na terenu."

"Kakvom sad terenu?"

"Zarečkom. Zapravo, va vodi."

"Čekaj..."

"Ajde, basta. Ki njemu bude neč tel učinit, će imet posla zmenom", zareži grobnim nadnaravnim glasom i ukaže se u svojem pravom, crnom, slinavom i bodljikavom liku. Pipo ga je i dalje vidio kao čovjeka, no ostali nisu. Orco Dio zareži glasom iz pakla i svi se odmaknuše od njega, pa ga to dodatno osokoli. Krene prijeteći prema njima, kad se svi razbježaše, jer koga orko ogrebe ili ugrize umire u bolnoj agoniji. Na kraju svi pobacaše oružje i nagnaše u bijeg glavom bez obzira. Vrati se Škuri do Pipa, odveže ga pa ga ponudi biskom iz pljoske. Ispiju malo, zagrle se i potapšaju po plećima pa krene pjesma:

"Nemože nam niko ništa, jači smo od sudbine."

"Čekaj, reko si nemože u komadu, ko krkančina neka?", začudi se Škuri.

"Al i govori se tako. Piše se odvojeno."

"Jel? Ma daj. Nego, što si mi to pokušavao reći o Merlinu?"

"Na goranskom merlin znači mrkva."

"Vidi ti to. A kako se onda tamo kaže zmaj? Peršin, krumpir?"

"Kako si samo pogodio?", začuđeno ga pogleda Pipo.

"Čuj, tko zna, zna."

"A ko ne zna, njemu dva."

FOLLOW ME

  • Facebook Classic
  • c-youtube
This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now