PROZOR U PROZU

 

Piše Davor ŠIŠOVIĆ

 

Banane pod vulkanom

 

Vanja Spirin: "Plavuše za neznalice", putopisi, Jesenski i Turk, Zagreb, 2017.

 

Kada je Vanja Spirin prije otprilike četvrt stoljeća počeo objavljivati knjige, koje su u međuvremenu postale klasici domaćeg humorističnog fantasyja i znanstvene fantastike, u svim bilješkama o piscu u svakoj njegovoj ranijoj knjizi stajao je navod da je on autor i naslova "Plavuše za neznalice". To je, dakako, bio štos, takva knjiga tada uopće nije postojala, međutim fanovi Vanje Spirina bili su toliko uporni u traženju "Plavuša za neznalice" u knjižarama i knjižnicama da je na kraju takvu knjigu morao i napisati. Naravno sasvim u skladu sa Spirinovom poetikom, knjiga koja je napokon izašla pod naslovom "Plavuše za neznalice" uopće nije ono što bi prosječni knjižni laik od takvog naslova očekivao, već je to zbirka putopisa.

 

Ima doduše u njoj i plavuša, sasvim malo, ali ih ipak ima, a i to malo što ima dovoljno je informativno i poučno da sasvim lijepo može opravdati naslov knjige.

 

U pojedinim epizodama ili pričama u ovoj zbirci pripovjedač nas u prvom licu vodi kroz svoje doživljaje najprije u Škotskoj, zatim u Norveškoj, potom na Gibraltaru, pa u Portugalu, u Ceuti na afričkoj strani Gibraltara, u dalekom Ekvadoru i naposljetku u sasvim bliskom ali ne manje tajanstvenom Turopolju. U te putne dnevnike uklopljene su i mnoge postaje na putu do konačne destinacije, ili pak na povratku koji često ne vodi istom rutom kao i odlazak tamo. Svoje putopise Spirin piše skoro isto onako kao što piše i svoje priče: vrckavim jezikom s mnogo igre riječima, s pustolovinama koje se nižu jedna za drugom, s mnogo hedonističkih epizoda posvećenih dobroj hrani, dobrom piću i ženama, i s mnogo komentara i prispodoba na račun ljudskih mana, kvarnosti i defekata, neizbježnih i kod domorodaca i kod namjernika na svim Zemljinim meridijanima.

 

Pripovjedač-putnik koji u prvom licu govori o svojim putešestvijama rijetko putuje sam, najčešće je naime u društvu kompanjona iz svoga kraja odnosno kvarta, a kako je tu riječ o ljudima koji jedni za druge znaju što će pomisliti ili reći čak i prije nego što zinu, komplementarnost njihovih doživljaja pojedinih atrakcija na njihovom putovanju podiže draž, ritam i duhovitost pripovijedanja.

 

Budući da je posljednjih godina putopisna proza jako kurentna i popularna, teško je u takvom pisanju izbjeći stereotipe i opća mjesta, odnosno govorenja o stvarima koje čovjek može saznati i s interneta, bez da tamo putuje. Spirin se zato odlučio za svojevrsnu anti-putopisnu metodu, izbjegavajući dosadnu faktografsku dokumentarnost, a pripovjedač na više mjesta otvoreno priznaje da ga velebne katedrale i drevni dvorci uopće ne zanimaju. Međutim, ovi anti-putopisi zato mnogo prostora posvećuju nečemu što je neponovljivo, nečemu što nijedan, recimo, čitatelj ove knjige neće moći ponovno i na jednak način doživjeti ako bi iz nekog razloga krenuo putovati njenim tragom. To su, naravno, ljudi, kako slučajni suputnici na tim putovanjima, tako i žitelji posjećenih mjesta, a među njima, kao i u svakodnevnom životu, ima svakakvih, od portugalskih barmena-varalica kojima zavodljive plavuše dovode naivne turiste na besprizorno pelješenje, do opasnih pripadnika paravojnih formacija koji u južnoameričkim bespućima zaustavljaju autobuse i lišavaju putnike svih suvišnih tereta i dragocjenosti, a ponekad i života.

 

Na svoja odredišta pripovjedač ovih priča i njegovi suputnici krenuli su iz istog razloga iz kojeg se Sir Edmund Hillary penjao na Mount Everest: zato što je (Mount Everest) bio tamo. Ne očekujući da će ništa spektakularno otkriti, naši su putnici tako obilazili Loch Ness, ali su im draže bile birtije odnosno pubovi u tom kraju; na Nordkappu nisu vidjeli apsolutno ništa jer se spustila neprovidna magla, u Ekvadoru im je veću pažnju privukao fenomen uzgoja banana nego uspon na obližnji aktivni vulkan do koga je i pola predviđenog puta bilo sasvim dosta, a Turopolje, e, to je više putopis kroz ljudske duše i karaktere u ekstremnoj situaciji nego put kroz takav i takav krajobraz s takvom i takvom baštinom. Treba svemu ovome još dodati: s obzirom na otkačenu atmosferu i vižljasto pripovijedanje u svakoj od putopisnih epizoda ove knjige, s kojom je autor odlučio ostati čvrsto na zemlji, ipak nekako očekujemo da iza nekog kantuna izjure vitezovi Junker's i Vailiant zajapureno vitlajući mačevima, ili da se odnekud pojave zločesti izvanzemaljci i otmu barem nekog od likova uključenih u priču.

FOLLOW ME

  • Facebook Classic
  • c-youtube
This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now