Hangrap i Drobhila - starohmirijski ep

Najveći, o bozi! Podajte snage  sitnom mi meni u beskraju nevoljna nebitka da štiocu - namjerniku kazujem drevne istine o Kobi, času ljuvenom i dogodovštinama silnim što doživješe junaci veći od ma kako velika. Moć o kojoj će istom biti govora tolika je, da ukazat  znade da čovjek je u svjetovima sitan te neznatan, poput malo masti na dlanu vrelom božanskoga Ghwronosa. Uzevš u obzir sve to, ištem od štioca plemenita da kroz eone silne pošalje mi milost strpljiva slušanja koje urodit će plodimice. Neka Muze siđu iz obora prehrambenih i pomoć mi pruže u ovome trenu odsutnome kad nebitan ja krećem Istinu zborit onakvu kakvom je majka odhrani neobranim mlijekom svojim. Stoga, štioče nepoznati, u krilo, grud i dušu napose primi Misao i počuj kako to bi:

PJEVANJE PRVO

U hmirijskim brdima življaše čovjek golema rasta, snage kao u  hmirijska Gledlaha, no samozatajna značaja, dičan i vedar. Duša mu bi čista i široka kao sveti bunar rodnog mu Jezuba, a tijelo gledno i izbrazdano ožiljcima iz slavnih bojeva sa zlim i mrskim Jotićanima. Ime tog blistavog junaka bi Hangrap, zvučno i slavno, po starome junaku Hangrapu koji je, kao što legenda kaže, opojen pao i tresnuvš o zemlju Hmirijsku ležeć ostao i hasno u Ghwronosu preminuo.

Jednoga ljeta, ljeta tko zna koga, Hangrap siđe s ledenjaka, kadli pred njim sinu svjetlost sinja i ukaza mu se čudnovata prikaza. Bi to djeva nezemaljske ljepote i ljupkosti, jedrih grudiju, raskošnih bedara, te predugih nogu, odjevena smjerno, bez kićupernih negvi i predugih halja svilenih. Tek čizme jahaće i crna kožna opravica koja je  oskudno prekrivala jedro joj i puteno tijelo. Zanijemivš  od zatravljenosti naš junak će:

Dal
sanjam ili možda ne sanjam
dal tu si ili
pak tek - nisi?

Prikaza ga, obliznuvš pune, ko grijeh rumene usne nagovori glasom ko dašak laganim, a opet palećim da sve srsi podilaziše ushićena Hangrapa:


Junače,o plećoliki
zar tek privid ja sam
trak tek sunca s ona svijeta
glečerom što ljeska li se

il od mesa putena
moć što snove ostvaruje
duh što cijedi iz junaka
sok što brda sve odvaljuje?


Tu naš junak začuđen tajanstvom i krasotom neizmjernom stihova tih, posegnu za predivnom prikazom, ne bi li je dohvatio, al zalud. Ruke njegove prolaziše krozanju kao kroz majčino mlijeko. Shvativš kob čemernu on bìno zajeca:


O bozi, o veliki što li
što li to sa mnom bi
ta gospa prečista što um
travi mi čednošću tek
tek prikaza jest, što li?


što li to skrivih,
o Najveći
kakva me to resi kob?

FOLLOW ME

  • Facebook Classic
  • c-youtube
This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now