Please reload

Recent Posts

I'm busy working on my blog posts. Watch this space!

Please reload

Featured Posts

Kako je Mujo otvorio svoj kreativni kupleraj?

June 18, 2017

Svi znamo onaj stari vic gdje Mujo govori da je otvorio kupleraj, al na početku radi sam, pa kad ga krene, će nabaviti neke fine djevojke. E, takva je, skoro identična, situacija u našoj kinematografiji. Na nekom finom tulumu razgovarao sam s našom vrlo simpatičnom režiserkom koja živi vani i žalio sam joj se kako jednostavno ne mogu snimit film ili seriju jer svi kukaju kak im fali scenarista, al ljubomorno ne daju ni blizu branši. A ona meni: "A da promijeniš zemlju? A zašto ti nisi producent?"

 

Dakle, pametno žena zbori. Ima kod nas nešto u tom pitoresknom mentalitetu, koji se spustio vrtača, ponikvi i drugih oblika u kršu i slio se u cijelu Hrvatsku, a naročito u švedski stoj za "snalažljivce", Zagreb. Osnovna pretpostavka da se napravi dobar posao je da se udruži skupina "sposobnih" tipova i na neki način se otme lova, po mogućnosti od države, koja se u jednu ruku fanatično obožava, ali ju se i nemilice potkrada "jer to nije ničija lova", pa nije to onda ni nikakav kriminal. S njima se često slažu i naši njima slični suci.

 

Tako funkcionira sve, od čudesnog svijeta nogometa, preko politike, do umjetničkih krugova. E, tu napokon dolazimo do prave teme. Razgovarao sam s popriličnim brojem kolega pisaca i svi smo primijetili vrlo upečatljivu pravilnost. Od književnosti se definitivno ne da živjeti, pa se pisci, budući da jedan dio njih ima i talenta i iskustva, žele baviti unosnijim dijelom pisanja: copywritingom ili pisanjem scenarija, no tu se dolazi do nepremostivih zapreka, jer nam ne daju ni prismrditi. Filmski svijet je neprobojna tvrđava u kojoj pisci nemaju dozvolu za ulaz, jer su "stranci".

 

Prva Scyla i Haribda (ne znam koja ide prva po redu u Odiseji) je producent. To je osoba koja osigurava lovu za projekt, kaj ga ta činjenica čini najbitnijim faktorom u cijelom tom svijetu, a novac, bitnost i moć, kao što svi znamo, pomalo kvare ljude, pa su producenti, često ljudi malo otežeg karaktera. Meni je jedan od njih čak zamjerao koji softver koristim za pisanje i namjeravao mi je objasniti kako se piše scenarij pa sam ga $%&/(). Neka kombinacija između sociopata i čovjeka s izraženim narcističkim poremećajem. Božeoslobodi.

 

Poznata je priča o tome kada su svojevremeno učili tri čimpanze ljudskom ponašanju, vezanom za film. Onaj kojeg su učili bit režiser je počeo obučavati druge majmune kako bi se trebali ponašati, majmun scenarist je u dogovoru s režiserom složio cijeli ritual kako se dolazi do banana, a producent je pobacao sva banane i kokosove orahe i bijesno rekao: "Ja tako ne mogu radit". Da ne griješim dušu, ima i dobrih režisera i dobrih producenata, naravno da ima.

 

Zaključak cijele te priče je da se mora naći ili drugi način kako bi se to radilo, nešto inovativno, suludo i neisprobano, recimo da svatko radi onaj posao koji najbolje zna, no to je pomalo strano našem mentalitetu. Ili jednostavno treba otići na neku jahtu, napiti se finih viskija na najjače i s nekom manekenkom napudranog savršenog nosića provesti ugodnu noć. I ne pripit pasti u more, ako je ikako moguće. I tako sve dok ne ponestane alkohola, nafte i belinđe. U međuvremenu se (uz zvuke Colonije, manekenke vole žaruljati na tu glazbicu) vode kvalitetni poslovni razgovori, jer zna se da viski i mali plavac otvaraju kreativne čakre baš poput indijske some, jer stari Indijanci ništa nisu znali napraviti bez toga. Ako ti se ratuje, soma. Ako ti se vežu udovi u čvor s nekom damom u složenom pokušaju vođenja ljubavi, soma. A ako ti se meditira i razmišlja o svjesnosti samadhi stanja, soma. 

 

Tako je i kod nas. Imamo i mi some, jer se tu zapravo radi o čist navadnim muharama, ali kako ćeš objasnit manekenci da se muhara ne može lako nagurati u taj savršeni nosić? Na to bi se izgubilo dosta vremena, a nikakve koristi. Dakle, kako sam se na početku pitao što treba, sada znam: treba jahata i svih pripadajućih stvari, pa će hrvatski filmovi biti puno bolji, možda bi se čak poneki mogao ne baviti depresivnim temama i domovinskim ratom. A možda pripuste u branšu i pokojeg pisca, jer ako su pisci u nečemu stvarno vješti, onda je to alkohol i tulumarenje. Dakle, najbitnije je pokriveno i možda jednog dana stvari krenu na bolje. Onda ćemo svi prestati biti konobari i kuhari u Irskoj, vratiti se doma i posvetiti se sedmoj umjetnosti. Jel sedma? Nisam siguran, al mislim da je. Jel umjetnost? Ponekad, većinom nije.

 

Ako vam se sviđaju moje kolumne, molim šerati. Živili i fala.

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

Follow Us
Please reload

Search By Tags