Please reload

Recent Posts

I'm busy working on my blog posts. Watch this space!

Please reload

Featured Posts

(Ne)radnici i (ve)seljaci

August 3, 2017

Jezik je vražja stvar. Svi smo pomalo svjesni istinitosti tvrdnje da je pero oštrije od mača, ali to je čak i pomalo pojednostavljeni pogled na moć jezika. Naime, prije devedesetih često su se spominjali radnici i seljaci i predstavljali su, ne nužno i istinito, grupaciju o kojoj najviše brine država. Tako su seljaci mirno živjeli u svojim pikovima i kombinatima, a radnici su od svojih poduzeća dobivali stanove i odlazili na besplatna ljetovanja u sindikalna odmarališta na moru. Ako bi se netko bavio gospodarskim kriminalom, završio bi u zatvoru, prije ili kasnije. U većini slučajeva.

 

A onda je došao domovinski rat, u kojem je brojnim sitnim lopovima – kokošarima pala sjekira u med. Dok su jedni ratovali i za svoju zemlju gubili živote, drugi su se bogatili. Kako se trebalo što prije prekinuti sve veze s komunizmom (socijalizmom) i Jugoslavijom, odmah ih je krenulo, jer za njihove sramotne rabote nisu postojale prepreke ni od vlasti, ni od pravosuđa. Ako se nekoga uhvatilo s prstima u pekmezu, dovoljno je bilo glasno vikati da ga napada Udba i spominjati Bleiburg, pa bi snalažljivca i sudstvo pustilo na miru. Jer, on je čovjek modernog doba, domoljub i kapitalist, a poznato je da domoljubi i kapitalisti neopisivo vole Hrvatsku i ne mogu biti za nešto krivi. Tako su si momci došli do tvornica za onoliko novca koliko su taj dan imali u novčaniku i postali ne više sitni, nego krupni kokošari. No, evo tu sad vraga. Tu su bili radnici, a novopečenim kapitalistima se na sam spomen tih radnika dizala kosa na glavi, jer su ih učili da su proleteri opasni, a i priviđalo im se i da vide Marxa i Engelsa, kojih su se jako bojali iz dna svojih sitnih, lopovskih duša.

 

Tu, napokon, dolazimo do spomenutih jezičnih vratolomija. Država i sudstvo uvijek su bili na strani kokošara, a ono kako su poslovali nije se smjelo zvati narodski namještaljka, jer to ne zvuči dobro, pa se pojavio termin pogodovanje, koji je zvučao nekako toplo, prjateljski, rođački. A i ti radnici, što s njima? Oni su totalno zlo, pa ih je najbolje prvo preimenovati pa će onda biti lakše s njima. Tako su nastali djelatnici, a nestale tvornice, jer su ih kokošari prodali, a djelatnike su poslali na cestu. Pojavio se tu i termin neoliberalni kapitalizam, fino jezikoslovno kukavičje jaje, koje je zlikovce u odijelima nazivalo liberalima, a zapravo se radilo samo o oslobađanju tih istih zlikovaca od ruke zakona, čemu danas svjedočimo na svakom koraku. Ova je država sve lijepo posložila u korist tih momaka. Radnici (djelatnici) i seljaci i dalje pune proračun, s kojim se onda veselo igraju prebogati smutljivci koji glume političare. Ukoliko pošteni ljudi ne plate režije, lijepo ih se izbaci iz njihovog vlastitog doma i potrpa u zatvor. Kod kokošara nije tako. Ako su baš jako dužni, onda se, kako bi ih se zaštitilo od ruke pravde, donese pokoji zakon koji ih štiti.

 

Svima nam je to sve poznato, ali se znamo i zapitati: kako je to sve moguće u zemlji koja je članica EU? Naime, u razvijenim zapadnim zemljama koje nisu nikad imale ikakve veze s komunizmom postoje sindikati, koji štite radnike do te razine da je sasvim moguće da otkaz dobije šef koji maltretira radnike, a vlasnik tvrtke koji bankrotira i pošalje radnike na cestu od države dobiva zabranu djelatnosti. Baš gadno i komunistički, božeoslobodi. Kako kod nas to nije tako, brzo se to pročulo pa su se pojavili i strani bogati kokošari, neki od njih i sa zabranom djelatnosti, koji su rado poslovali i još uvijek posluju u zemlji u kojoj se sve može utanačiti na nekoj večeri. Sa sudstvom se može dogovoriti, nije problem. Di ćeš bolje? Gdje su tu sindikati, to nitko ni danas ne zna. Možda su ih sve otpustili ili su se i oni s nekim dogovorili, uz zubaca, prstace i mali plavac?

 

Kako su se odnosi promijenili, tako se promijenila i terminologija, jer se moralo nekako nazvati stotine tisuća poštenih, radišnih ljudi koja jedva spajaju kraj s krajem i strahuju za budućnost sebe i svoje djece. Nema više radnika, pa nema ni proletera, a oni svi silni ljudi koji žive na rubu egzistencije zbog zubate, nezajažljive države i nepravednog pravosuđa dobili su novo ime: prekarijat. Isto zgodno novo ime za nešto za što mi već imamo stari dobri termin: sirotinja. Sirotinja koja se masovno iseljava iz države koja bahato prezire svoje (poštene) stanovnike.

 

Kako protiv toga svega? Zapravo je jednostavno. Ako se iz zatvorenog kruga propasti i nepravde izbaci ideologija, ljudi će shvatiti da su ovce koje ne šišaju, nego deru. Kada građani uvide što se događa (a potrebno je samo izbaciti ustaše i partizane iz sistema) počet će shvaćati što se u stvari zbiva i možda proviriti iz te političke dimne zavjese i shvatiti da samo ujedinjeni mogu protiv krupnih kokošara. Težak je to put, ali je to i put prema ozdravljenju. Na tom se putu napokon pojavljuju i ljudi koji stvarno brinu za opće dobro. Činjenica je da sirotinja nikom ne vjeruje, pa glasa uvijek za ideologiju ili, još gore, ne glasa, ali i to bi se jednog dana moglo promijeniti. Samo se treba dobro organizirati, jer se i najbezobzirnija vlast ipak boji naroda. Za sada je taj narod uspješno podijeljen i potrovan politikom, ali jednoga dana, koji nije daleko, shvatit će ti ljudi da nisu jedni drugima neprijatelji, nego je uzrok njihovog jada netko drugi. Uzrok su ljudi kojima su oni, kao porezni obveznici, poslodavci. Nadajmo se da im se to nužno prosvjetljenje neće dogoditi u Irskoj. Ili u Njemačkoj. Ili u zatvoru, u kojem su jer nisu platili TV pretplatu. Ili u kartonskoj kutiji, gdje žive jer ih je država izbacila iz njihovog doma.

 

 

 

 

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

Follow Us
Please reload

Search By Tags